Svakim danom osjećam kao da mali dio onoga što bih trebala trajno zadržati u sjećanju nestaje. Kao da je naš mozak programiran da pamti ružno, da pamti loše stvari, a sve lijepo postaje normalno, sve napredno postaje neuočljivo.
I taj mali čovjek.
Leži među nama.
Diše isti zrak.
Postaje osoba za sebe.
Kao da je nestalo one male bebe, kao da sam stisnula delete u svom pamćenju, pa se ne mogu sjetiti njezine prve riječi, njezinog oblika glave ili dana kad je izgovorila prvu rečenicu.
Trudim se barem svakih 6 mjeseci napisati gdje koju crticu, napisati koliko je narasla, koliko se promijenila, što voli i ne voli, ali to je pisano u neki kasni noćni sat bez volje, uz jedva podignutu glavu.
A zvrkica svakim danom je sve posebnija.
Toliko lijepa da ponekad ne vjerujem da je moja.
Toliko drugačija: sigurna, brbljiva, zaigrana, raspjevana, rasplesana...
Zavodi svojim osmijehom.
Namiguje ljudima u dućanu.
Sve oko sebe zove imenom, nimalo sramežljiva, vrlo tvrdoglava i svoja.
A opet, ne stignem ju pratiti, ne stignem ju naučiti sve brojalice koje sam princezu naučila, ne stignem leći na pod i dopustiti si dva sata valjanja i škakljanja i to me boli.
Kad dođem izmrcvarena kući, a ona plete vjenčić od cvijeća za mamu.
Kad od tuđih briga ne čujem kako se veselo smije.
Kad pokušavajući sve zadovoljiti zaboravim da su mi one glavni i jedni cilj života....
Taj mali čovjek podsjeća me naprolaznost života!
- 08:31 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|